Since my article Israel’s role in Bosnian genocide garnered significant readership, I have made the decision to directly translate it into Bosnian. It is important to notice that this translation does not aim to levy accusations of genocide against Israel (as is currently in vogue), nor does it seek to further fuel the already prevalent animosity towards the Serbs. Rather, the intention is to exert pressure on the Western world by appealing to its own moral paradigms and perspectives.
Kako prenosi +972 Magazin, Izraelski Vrhovni sud odbio je peticiju za otkrivanje detalja o izvozu izraelskog oružja u Jugoslaviju tokom genocida u Bosni 1990-ih. Izraelski Vrhovni sud presudio je da bi razotkrivanje izraelske umiješanosti u genocid štetilo vanjskim odnosima zemlje.
Podnosioci predstavke, advokat Eitay Mack i profesor Yair Auron predočili su sudu konkretne dokaze o izvozu izraelskog oružja srpskim snagama u to vreme, uključujući vojnu obuku, municiju i puške. Oni su, između ostalog, predstavili lični dnevnik generala Ratka Mladića u kojem se eksplicitno pominju vojne veze Srbije sa Izraelom u to vreme.
Izvoz oružja dogodio se mnogo nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na oružje u raznim dijelovima Jugoslavije, i nakon objavljivanja niza svjedočanstava koja razotkrivaju genocid.
Odgovor izraelskog državnog tužioca i sudsko odbijanje predstavke su indirektno priznanje Izraela da je sarađivao sa genocidom u Bosni: da vlada nema šta da krije, dokumenti o kojima se raspravlja ne bi predstavljali nikakvu prijetnju vanjskim odnosima.
U to vrijeme, istaknute jevrejske organizacije pozivale su na hitan prekid genocida, ali ne i Državu Izrael. Izrael je spolja osudio masakr, ali je iza kulisa snabdjevala oružjem počinitelje i obučavala njihove trupe.
Eitay Mack i Yair Auron prikupili su brojna svedočanstva o snabdevanju Srbije oružjem Izraela, koja su izneli u svojoj peticiji. Oni su pružili dokaze da se takav izvoz dogodio dugo nakon što je embargo Vijeća sigurnosti UN-a stupio na snagu u septembru 1991. godine.
Dokumenti o kojima se raspravlja pokazuju kako se odvijala trgovina oružjem nakon uvođenja embarga (septembar 1991.). Među predstavljenim dokumentima, knjiga koju je 1992. godine objavila bivša ministarka odbrane Srbije Dobrila Gajić Glišić (nazvana Vojska Srbije) u kojoj je opisao veliki dogovor o naoružanju s Izraelom u oktobru 1991. godine: „Svakako jedan od najvećih poslova sklopio je Jezdimira Vasiljevića oktobra 1991. u Izraelu. Iz razumljivih razloga, detalji tog dogovora sa Jevrejima tada nisu objavljeni. Bio je to komplikovan i težak posao. Ali to je uspješno napravljeno”.
1992. godine delegacija izraelskog ministarstva odbrane otišla je u posetu Beogradu, gde je potpisan ugovor o nabavci oružja. Nadalje, general Mladić je u svom dnevniku zapisao da su „Iz Izraela — predložili zajedničku borbu protiv islamističkih ekstremista. Ponudili su obuku naših ljudi u Grčkoj i besplatnu nabavku snajperskih pušaka”. Prema izvještajima, još jedan trgovinski sporazum potpisan je 1995. godine.
Ne treba zaboraviti ni da je nekoliko humanitarnih organizacija osudilo izraelsku obuku srpskih vojnika i prodaju oružja kao pandan tome što su Jevreji Sarajeva dozvolili da napuste grad pod opsadom.
Kako se ističe u peticiji, ovi tajni sporazumi bi ukazali na licemjerje Izraela koji je javno osudio genocid, što se pokazalo 2013. godine izručenjem Bosni i Hercegovini Aleksandra Cvetkovića, optuženog da je učestvovao u masakru u Srebrenici.
Međutim, odbijanje Vrhovnog suda da otkrije detalje o prodaji oružja – opravdano strahom od oštećenja međunarodnih odnosa zemlje – pokazuje kako interes Jevrejske države prevladava nad osjećajem pravde.
Ovo razmatranje posebno otežava položaj Izraela, odnosno zemlje koja nije vodila računa o suverenitetu Argentine, kada je otela SS zvaničnika Adolfa Eichmanna i osudila ga na smrt 1962. godine na svom tlu.
Privilegovani odnosi između Izraela i Srbije nastavljeni su i nakon rata. Na to podsjećaju jedinstveni stavovi direktora jeruzalemskog ogranka Centra Simon Wiesenthal (SWC) Efraima Zuroffa, koji je uvijek negirao genocid u Srebrenici — uprkos izjavama dva različita međunarodna suda — i da je, u svakom slučaju, apsurdno je stavljati ga na isti nivo sa holokaustom. Stav koji odražava uvjerenje mnogih jevrejskih udruženja da je “njihov” holokaust jedinstven i neuporediv s drugima.
